Branko Mijić, kolumna za ''Novi list''
Nije Dragan Čović poražen na izborima u BiH, već Andrej Plenković. Nisu pomogli ni počasni doktorati, prisavska propagandna mašinerija, milijarde kuna iz RH proračuna, prekogranično HDZ-ovo bratstvo i jedinstvo, otvorena vrata Zagreba najdražem prijatelju i odlazak na noge u Mostar najboljem stranačkom drugu.
Nije Dragan Čović poražen na izborima u BiH, već Andrej Plenković. Nisu pomogli ni počasni doktorati, prisavska propagandna mašinerija, milijarde kuna iz RH proračuna, prekogranično HDZ-ovo bratstvo i jedinstvo, otvorena vrata Zagreba najdražem prijatelju i odlazak na noge u Mostar najboljem stranačkom drugu.
Nije Željko Komšić pobijedio zahvaljujući glasovima vehabija kao što to sada žele prikazati i skandalizirati Plenkovićevi i Čovićevi trbuhozborci, uostalom da je dva a ne 20 posto tamošnjih Hrvata za njega glasalo bila bi to relevantna politička činjenica, već je njegov izbor šamar četvrtstoljetnoj pogubnoj HDZ-ovoj politici prema BiH. Onoj koju je utemeljio Franjo Tuđman, a utjelovio Dragan Čović.
Politika koja je uvijek držala figu u džepu kada se radilo o samostalnosti i suverenosti susjedne države priznajući joj te vrline javno, a istodobno ih, na sve moguće načine, rušeći i uništavajući tajno.
To da Tuđman nikada nije vjerovao u smisao postojanja BiH kao države, poznata je stvar, o tome je mnogo govorio i pisao, ali i radio formirajući HZ Herceg-Bosnu kao paradržavnu tvorevinu koja je trebala biti i postati pandan Republici Srpskoj.
Iako se njome upravljalo iz Zagreba via Grude te odlučivalo o svemu, od izbora predsjednika HDZ-a do ratnih akcija i zapovjednika, baš kao što je Banja Luka bila filijala Beograda, to se na kraju nije dogodilo.
Daytonskim sporazumom zaustavljeni su ratni sukobi, ali rat, vidi se to i danas, nije okončan. BiH je konstituirana kao nakaradna država bez budućnosti, dok se Tuđman pokazao kao loš pregovarač.
Dovesti tenkove HV-a u Mrkonjić grad, a to ne kapitalizirati teritorijalno i politički, značilo je svrstati se u pobjednike u ratu, a gubitnike u miru. Zašto se Tuđman zadovoljio tek Herceg-Bosnom kao jedinim garantom opstanka Hrvata u BiH nakon što je san i plan o priključenju Hrvatskoj propao, ostaje nejasno.
Još je nejasnije zašto je Andrej Plenković kockarski zaigrao na jednu jedinu kartu, Dragana Čovića, uoči ovih izbora kada njegov lik i djelo u BiH ima ozbiljnih fleka i falingi.
Doveo se hrvatski premijer u kontradiktornu situaciju da javno zagovara ulazak cjelovite i suverene BiH u Europsku uniju, a paralelno se izravno miješa u izbore i sudjeluje u kampanji jednog jedinog kandidata kojem je mecena, Dragana Čovića.
Nije Plenković od jučer, znao je dobro kakva su izborna pravila, ma koliko upitna bila, baš kao što je morao znati da su birači u Federaciji BiH najviše alergični kada im dolaze tutori iz susjedstva i, ne zarezujući službeno Sarajevo, odlaze u »svoje« metropole.
Pa kad ne mogu kazniti Dodika, na izborima će pokazati srednji prst Čoviću.
Zato ovo nije njegov već Plenkovićev i poraz HDZ-a. Hrvatska ne smije postati talac te i takve politike, a pogotovo ne križara koji bi sada zabranili Komšiću dolazak u Zagreb.
On je legalno i legitimno izabran član Predsjedništva BiH, što god o njemu netko mislio, pogotovo oni HDZ-ovci koji su uz najveće državne počasti i poljupce častili Aleksandra Vučića u čiju se četničku izbornu bazu nisu miješali.
Ako ništa drugo, Željko Komšić je samim svojim izborom već nešto napravio za Hrvatsku preuzevši od Milorada Pupovca ulogu državnog neprijatelja broj jedan. Mašala!
Bili bi vam mnogo zahvalni da podrzite nas sajt otvaranjem oglasa ispod i na vrhu
